<	ožujak, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (11)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ja sam ista ona ja.
Jedini je razlog zašto pišem blog taj da želim pisati blog.

MOJ FLICKR

Hvala svima koji prate svaki moj blogovski korak.
*Ljestve vode do mjeseca*

Moji anđeli koji su izgubili
borbu protiv raka;
počivajte u miru..
17.11.2011. <3
08.11.2010. <3


**Naš je planet radostima ubog nešto.
Treba otimati radost danima što bježe.
Na svijetu umirati nije teško.
Stvarati život daleko je teže.***

Čitam:

Sredovječni udovac
Neverin
NF

30sa10
Dream by K.K.
Superžena
Blue D.
Malo ti malo ja

POVRATAK

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.

Antun Gustav Matos (1873 - 1914)

It's not a hobby; It's way of life!

petak, 30.03.2012.

ajoj. Žao mi je. Takva sam ... I dobro da blog nema osjećaje.... novi: NOVI blog....

srijeda, 28.03.2012.

:( Valjda je najteže prići blizu srca osobe koja te je polako prestala voljeti ... Gledati kako netko samo tako prihvaća tvoje glupe zahtjeve, kao npr.: ''nemoj me zvati više'', ''pusti me na miru''.. - ja sam uvijek vjerovala da osoba koja me voli da neće odustati, da će me baš tada kad to kažem zvati ... ali također ne razumijem zašto ako me netko voli ne želi biti samnom - za sada. Što za sada? Zašto sada ne, a poslije da? ... sada nisam poželjna, voljena, dovoljna? ... Poslije ću samo odjednom biti? ... u tom slučaju osjećam se i osjećala bih se iskorišteno. Sada sam malena, ...totalno bespomoćna i ne vjerujem da ima osobe na svijetu koja bi me samo tako ostavila - kad bi me sada vidjela. Zašto me ti ostavljaš ... imaš li srce, ili barem pola? ... što je to ljubav ... ? meni nije uzvraćena, ne osjećam je ... :( http://www.youtube.com/watch?v=GemKqzILV4w&ob=av3e

ponedjeljak, 12.03.2012.

Mama hvala :) Ja znam što je moja majka radila prije devetnaest godina ...mučila se sa trudovima i konačno - donijela me je na svijet :) Mama hvala ti na tome, hvala ti što si mi podarila život. Sretan mi rođendan, svi ste pozvani na palačinke :)

utorak, 06.03.2012.

nesvjestica mladost-ludosti Jučer sam se onesvjestila. Znam da je sve ovo mladost-ludost, ali ja sam se svejedno onesvjestila. Trajalo je to dugo, iako mi se činilo kratko. Hodam sa šalicom u ruci kako bih popila malo vode. Uzimam šalicu vode i jedva ju vraćam u umivaonik. Nisam htjela da se razbije, a osjetila sam kako je postala preteška da bi ju držala. Spustila sam je lagano, a onda sam pala na pod. Ne sjećam se kako, jednostavno znam da sam ležala na podu i vidjela druge kako sjede. Oči su mi se zatvarale, a onda sam čula zazive. Dignuli su me na noge – krivo! Stojala sam iznad umivaonika dok su me držali, a ja sam iako nesvjesna svega – svjesno bacala vodu u svoje lice. Htjela sam se probuditi, htjela sam da nestane i bol u glavi i svi ti teški osjećaji. Nisam više mogla i rekla sam kako ne osjećam noge, popuštaju. Tada su me izvukli iz toaleta i htjeli samnom ne znam gdje, rekla sam da ću se ponovno onesvjestiti – to sam i učinila – onesvjestila sam se. I dalje se ne sjećam. Kasnije sam ležala u hodniku, dok su mi dizali ruke, glavu .. ne znam što su radili. Valjda sam se bila malo probudila. Rekla sam im da me legnu i dignu noge u zrak. Tada sam pogledala na sat i shvatila kako je prošlo 20 minuta od zadnjeg čega se sjećam. Vidjela sam ih u bijelim boljeskovima, sve je blještilo. Iskreno, već sam zamišljala slike kako hitna dolazi po mene. Ma zapravo, mislila sam da jebeno umirem! No nisam umrla. Ovo jučer nije mi trebalo. Ali neka se je dogodilo, zapravo me sve to skupa i probudilo – vratilo me u život. Od sada živim i samo mi je nebo granica.

ponedjeljak, 05.03.2012.

moja mana. Ova bol se ne može opisati riječima. Još jedna ovakva noć, sa suzama. Često se družimo u zadnje vrijeme. Suze, bol i ja i prazan stan. Zapravo, nije prazan ali meni je. Ničeg nema, samo ja i tišina. Voljela bih vratiti vrijeme. Želim ga osjetiti pored sebe, njegovu toplinu, njegovu ljubav...a to nikada više neću moći. Hoću li ga vidjeti više. Ikada? Želim. Ali, ne smijem. Ako je on odabrao da me ne želi, onda ne želim ni ja. A želim, jako to želim ... Najradnije bih sada htjela da nemam srca, da nemam osjećaja. To bi mi jedino moglo pomoći – i ništa više. Ja samu sebe tjeram dalje, a na svakom koraku zastajem. Kako je teško kad nekom ne možeš reći koliko ga voliš, koliko stvarno voliš. A još je teže kad ''taj'' to čuje, ali ne reagira, ne shvaća ...odbacuje to na neki način ... ne znam. Ne znam ništa. Ne vidim ništa. Ne čujem ništa. Ne želim ništa. Ništa ništa ništa ništa. Samo njega ...

ponedjeljak, 27.02.2012.

volim te. Razmišljam zadnjih mjesec dan više nego ikad. Boli me svaki dio tijela. Od razmišljanja i od tuge. Nisam dugo pisala jer nemam inspiracije, vremena. Željela sam riješiti sve ispite i obaveze što prije kako bih ostatak vremena provela sa najvažnijim ljudima. Nakraju ipak nisam uspjela sve riješiti, ali to i nije najveći problem. Jest, ali trenutno mi do toga nije stalo. Veći je problem taj što sam također i ostala bez drage osobe. Najdraže osobe koja mi je značila cijeli svijet. Teško mi je priznati, zapravo nije mi teško priznati ali kad to priznam samoj sebi osjećam se ko idiot; i dalje mi znači sve na svijetu. Nikad nisam mislila da danas nekom značiš sve, a već sutra si manje bitan. Ne nebitan, nego manje bitan. Jednostavno, tužno je kako nakon što dosta vremena provedeš s nekim, posvećen si samo toj osobi i sve ..i onda preko noći netko drugi postaje bitniji. Postaje bitnije kako se osjeća ta treća osoba, a ne kako se osjećaš ti. Sve postaje bitno, osim tebe – ti jednsotavno čekaš. Ti si na čekanju. Ne znaš nikakav ishod čekanja. Samo čekaš i nadaš se najboljem. Ali nije to uredu. Nije uredu da se postavljaju uvjeti i pravila – točnije rečeno; da h postavlja samo jedna osoba. Nikako. Također, mislim da nije iskreno ako ti netko govori o ljubavi toliko dugo vremena, toliko ti govori o ljubavi da se nekad pitaš jesi li je vrijedan? Na izjavu: ''ja tebe volim više'' počela sam biti jako osjetljiva, uvijek kad bi to čula mislila sam si kako sam ja loša osoba. Zapravo, znala sam da volim i ja i da volim puno puno, ali opet mi nije dalo mira to ''više''. Volim te više, što je to danas? Nekako mi djeluje na prazne riječi, riječi iz navike. Ali ne i moje, moje nisu navika. Ja stvarno volim. Svim srcem. I već kad sam kod srca, moram spomenuti kako sam pročitala negdje nešto kao u smislu: sad znam da imam srce, jer osjećam kako se slama. Da, sada znam i sada sam svjesna svoje iskrene ljubavi. Svatko griješi, pa ljudi smo, a i pogriješiti je najlakše. Ali mislim kako nije isto ako netko namjerno griješi, i ako netko pogriješi nenamjerno, bez cilja da se ikoga povrijedi. Svakako, nije isto ako se taj netko jako ispričava zbog toga i ako mu je jako žao. Meni je jako žao. Ipak, mislim da ljubav, prava ljubav treba prelaziti preko problema. Ovaj naš problem nije ništa strašno – što bi tek bilo da je? Zar bi samo tako otišao čovjek koji te je do neki dan volio, kojem si bila sve na svijetu? Mislim da ne. Također , izvukla sam citat iz jednog filma, znači nakon svađe, mladić govori svojoj djevojci: ''Nudio sam ti sve, a na prvoj kušnji sam te izdao.''. Ima mi smisla sada ova njegova izjava. Svi bi sve oprostili, svi bi preko svega prešli a onda kad dođe problem onda svi vrijeđaju, odlaze. Pa zar je to ljubav? Ako je, ja ju ne želim. Za sebe znam da jesam osoba koja voli pričati o problemu, riješiti ga. Ne volim svađu, opraštam sve. Opraštam previše zato i jesam sada tu gdje jesam. Ali nije mi žao. Lijepo mi je bilo, voljela sam i volim i dalje. Ali jednostavno sada sam u drugom planu. Nakon svih lijepih riječi, djela i svega - ja sam u drugom planu. Ne želim osobi koju volim svim srcem biti u drugom planu, zato mislim da sam se povukla iz ove borbe; zapravo, rekla bih – povukla sam se iz ovog plesa ... plesa na kiši. Iako, moja ljubav se neće prestati, spremna sam na još puno puno vrijeđanja i bezobrazluka – ja volim. Ranjena sam, a ranjena mogu primit svakakve riječi – svejedno bih oprostila. No sada se ja pitam, koliko je moja ljubav velika, ogromna? Koliko joj nema kraja? A kolika je bila ljubav njegova? I još nešto, bez obzira na ono što je on sada, i bez obzira na to tko je on sada, jer ja više ne znam tko je on, ne prepoznajem ga. Svejedno mogu reči kako je bio jako divan i dobar. Cijenila sam sve i značilo mi je sve – svaki potez, pokret, svako sve. I da, za kraj da kažem kako – vjerojatno ću i sada biti krivo shvaćena jer ionako sve što kažem ili napravim – krivo se shvati. Ali ja znam što mislim i što osjećam, a ako ''ti'' ne znaš .. žao mi je......žao mi je što ne shvaćaš moju ljubav. *This feeling inside me, finally found my love, I've finally broke free. No longer, torn in two. I'd take my own life before losing you.* Gdje smo nestali mi, gdje je nestala ljubav.

utorak, 17.01.2012.

Dugouzlazno. Ne stignem razmišljati, od svih tih ispita. Ali eto, uvijek se uhvati malo vremena za napisati koju glupost. Ja sam položila ispit iz akcentuacije i jako sam sretna zbog toga. Sjećam se kada sam u početku mrzila fonologiju, morfologiju - dok sada, čitanjem sive gramatike zapravo shvaćam kako je to prilično zanimljivo (ne svakome). Jedna je profesorica rekla kako je na fakultet došla kako bi i ona jednog dana bila profesor književnosti, no na kraju je ostala na ne jeziku i sada predaje predmet koji ima veze s jezikom. Ne mogu pričati o kraju svoga studija, jer još uvijek ne znam kako će se sve to odvijati, ali me sve više veseli to ''nešto'' što ima veze sa jezikom, riječima. S obzirom da ljudi uglavnom ne obraćaju pozornost na riječi, izraze - onda je zanimljivo kada si ti taj koji zapravo opaža neke riječi, nekakve pogreške u naglasku, pismu ... naravno i ja imam puno grešaka u pismo, ali ipak .. nadam se jednom danu kada ću bit bez takvih pogrešaka. U svakom slučaju ..shvatila sam kako je RI grad u kojem je valjda normalno da se dvije djevojke drže za ruku :O

ponedjeljak, 09.01.2012.

Alo alo :D Evo mene natrag ovdje. Bez inspiracije. Mogla bih sada puno toga pričati iz Praga i Berlina, ali neda mi se.. to se treba doživjeti, uzalud pričanja. Ali eto, moja mi je kuma rekla na početku putovanja, kad smo krenuli: kako bih svakako trebala napisati svoju priču vezanu za sam početak. Naime, dan prije putovanja dobila san želučanu virozu. Ne znam kako, ne znam zašto .. jednostavno imala sam ž.virozu .. (koja se kasnije ustvrdila da nije)... I tako, do zadnjeg trena nisam znala hoću li na put ili neću, imala sam strašne grčeve, trčkarala na wc. Strašno nešto. Nisam jela ništa, pila tablete ..(koje ne pomažu nikako, jer mi je doktorica rekla kako su te tablete za trovanje, odnosno za izlučivanje otrovnih stvari iz organizma u slučaju da sam se otrovala - a valjda nisam). I ...ma simpatično je zapravo sve to ispalo skupa s time. U autobusu nisu imali wc, odnosno wc se ne koristi. Zaključano. Pa sam se razmišljala ispred busa; ustat il odustat. I tako sam ja krenula na put za Prag u mukama i brigama, međutim sve je stvarno dobro ispalo. Smirila se ta viroza, i lijepo sam ja i sretno stigla u Prag. Razgledala sam sve što sam već vidjela prije godinu dana, ali nije to bitno..Prag je jedan izniman grad u kojeg bi se uvijek ponovo vratila i uvijek bi ponovo zbog toga bila sretna. I tako, ...viroza se opet vratila. I već sam planirala letove ili taksi ili bilošto da vozi do doma, jer sam bila strašno loše. Nisam jela, samo sam pila tablete i tekućinu ...i stvarno nisam imala energije za nastavit put u Berlin. Ali sam onda našla dečka koji je imao problem kao i ja, a još je i temperaturu imao pa je on sa sobom imalo cijelu vrećicu tableta. I tada mi je dao tablete, i ... naravno nisu pomogle. Sljedeće jutro mi je opet bilo loše ... ali nakon toga sve je prošlo. Jutro je bilo kritično. Ali onda, put za Berlin je protekao super. Uglavnom sam spavala, jer sam bila sva izmorena i bolesna lol. Berlin Berlin ... ah taj grad. Grad je stvarno velik, i stvarno bi ga kao takvog i opisala. Sve je porazbacano po Berlinu, sve znamenitosti; to se treba voziti barem pola sata ili više od svake te znamenitosti. Ali evo, uspjeli smo vidjeti što smo htjeli (ne sve, ali nešto). Jedna od boljih stvari bila je ...''vožnja'' na kolu - ja ne znam kako se to inače voze, ali je to kolo koje te vrti pa možeš lijepo sve gledat Berlin i tako (inače je to kolo i u Londonu i Beču; sad znate na što mislim) ...i tako, mene je jako strah visine, a to je na otvorenom se vrtjelo pa mi je super bilo :) I sada da malo kažem o Taizeu, s obzirom da sam ja išla na Taize; mogu samo reči kako je to jedna prekrasna stvar. Ovako, nekako sam osjetila kako Nijemci i nisu baš najljubazniji, ma jesu .. ali malo su možda škrti; točno smo hrane imali za svakoga svako jutro, ni mrve više. Ako smo zakasnili pet minuta, ničeg nije bilo; svi su sve pouzimali. Nakon prvog jutra, odustali smo od doručka i preskakali ga; spavajući .. Što se tiče usmjeravanja; valjda vole pokazivati krivi put do odredišta i slično. ...Sve u svemu, ovo je ostavilo dojam na mene, grad i sve. I to bi bilo to. :) Molitva ugodna: :D Olimpijski stadion: Ovo ide u kruug :p Brandenburška vrata

ponedjeljak, 26.12.2011.

Danas. Ova je godina pri kraju ... ma odavno je njoj došao kraj, i neka je ... Ova mi je godina odnijela sa sobom nešto što je bilo uz mene osamnaest godina. Najljepših osamnaest, a od sada...svaka godina biti će ne gora, ali drugačija. prazna ... Ali uvijek ima ljudi koji te praznine nekako popune, barem se trude popuniti ih. Ali nikad više isto .. Sad sam gledala jedan video i jedna je žena rekla: nema vrata koja mi ne možemo otvoriti! ... Istina, nema ih .. Danas plačem, ma plačem svaki dan .. ovo je vrlo sjetno vrijeme .. Fale mi ljudi, dijelovi prošlosti ... prošlost cijela. Danas putujem, ...ali ne veselim se svemu tome, nije isto kao i prošle godine. Prošle sam godine jedva čekala to novogodišnje putovanje, ove godine: danas ...kao da mi se ne ide. Slike iz Praga i Berlina; kad se vratim. Svima sve najbolje, od srca. ! Pogledajte ovo: http://yearinreview.yahoo.com/2011/blog/7053/farewells-of-2011/

srijeda, 21.12.2011.

Božiiiiiiić. Još se uvijek osjećam bolesno, iako više i nemam baš temperaturu....prehlada me lagano prošla. ..Otišla sam napisati kolokvij i vratila se u stan. Spavala sam, gledala film, spavala.. igrala simse - to nikad neću prerasti. Najbolji su ... ... I tako ležim ja u stanu, probudim se ... i shvatim kako nema smisla da odem na poslijepodnevno predavanje. Trebala sam otići doma u četvrtak ali ... počela sam pakirati stvari: svu sam odjeću, obuću, sve stavila u kofer. Spremila fotić, jastuk, laptop. I krenula na vlak ... svojima nisam ni rekla, samo sam im poslala poruku nek me ne zovu jer da ću ić pod tuš,a nakon toga pročitati nešto. Javila sam im tek pola sata prije nego što sam doma stigla ... ..... Osjećaj je neopisiv. Konačno doma ... toplina i sve. I naravno, ipak je moja majka zbog mene odlučila da ćemo i ove godine imati božićno drvce, pa smo ga danas i okitili ... sretna,zadovoljna. I jedva čekam ponedjeljak pa da otputujeeeeem. :) Sretan Božić svima - nije bitno jeste li nešto kupili, dobili ..imate li puno za jesti, malo; bitno je da ste uz ljude koji su vam dragi, ma čak je i bitnije da taj dan niste sami; dajte priliku susjedima makar. ;)